Grad Novi Pazar svake godine izdvaja značajna finansijska sredstva za funkcionisanje sistema javnog prevoza — oko 700.000 evra godišnje. Ipak, uprkos ovom ulaganju, nezadovoljstvo građana ne jenjava. Kako je moguće da toliki novac ne rezultira kvalitetnom uslugom, i šta se zapravo krije iza ove paradoksalne situacije?
Koliko novca se zaista troši?
Prema zvaničnim podacima koje je izneo predstavnik lokalne samouprave Hidajet Plojović, finansiranje javnog prevoza u Novom Pazaru odvija se kroz nekoliko tokova. Tokom školske godine, grad mesečno izdvaja oko 1,6 miliona dinara za prevoz učenika nižih razreda iz izdvojenih odeljenja. Pored toga, za besplatan prevoz penzionera i određenih kategorija stanovništva mesečno se izdvaja 1,2 miliona dinara, dok subvencije javnog prevoza iznose dodatnih 4,5 miliona dinara mesečno. Ukupno na godišnjem nivou, reč je o iznosu od oko 700.000 evra koji odlazi na finansiranje gradskog prevoza.
Grad je takođe, u saradnji sa prevoznikom Sandžaktrans, uveo besplatan prevoz za penzionere, što je bila pozitivna mera usmerena ka najranjivijim kategorijama stanovništva.
Zašto su građani nezadovoljni?
Uprkos svim ovim ulaganjima, gradski prevoz već duže vreme predstavlja temu koja izaziva nezadovoljstvo među stanovnicima Novog Pazara. Građani ističu da kašnjenja autobusa i nisu najveći problem — daleko veći problem je to što se pojedini polasci uopšte ne realizuju. Autobusi jednostavno ne dolaze po redu vožnje, ostavljajući putnike bez prevoza.
Jedan od sugrađana to opisuje ovako: „Možda izdvajaju sredstva, a usluge nema. Ako nema usluge, ne bi trebalo ni da bude novca.” Ovaj stav plastično oslikava suštinski problem — postoji jaz između finansijskog ulaganja i stvarnog kvaliteta usluge koji građani svakodnevno osećaju.
Drugi sagovornici navode da je gradski prevoz sve ređi, a posebno problematičan je nedostatak pokrivenosti pojedinih delova grada, što najteže pogađa starije stanovnike, osobe sa invaliditetom i one koji ne poseduju sopstveni automobil.
Šta treba promeniti?
Da bi sistem gradskog prevoza u Novom Pazaru zaista funkcionisao, neophodne su konkretne promene na nekoliko ključnih nivoa:
- Veća transparentnost trošenja sredstava — Redovni javni izveštaji o realizaciji linija, broju putnika i kvalitetu usluge moraju postati obaveza.
- Uvođenje sistema praćenja u realnom vremenu — Digitalizacija redova vožnje i uvođenje GPS praćenja autobusa omogućilo bi putnicima da planiraju svoje kretanje, a gradu da kontroliše da li se polasci zaista realizuju.
- Revizija mreže linija — Potrebno je analizirati koje linije nisu pokrivene ili su nedovoljno frekventne, posebno u perifernim delovima grada i naseljima gde žive stariji i socijalno ugroženi stanovnici.
- Uključivanje građana u planiranje — Javne rasprave, ankete i komunikacija sa korisnicima prevoza trebalo bi da budu redovna praksa pri donošenju odluka o razvoju linija.
Zaključak
Novi Pazar je grad sa preko 100.000 stanovnika koji zaslužuje funkcionalan, pouzdan i dostupan sistem javnog prevoza. Ulaganje od 700.000 evra godišnje nije zanemarivo, ali novac sam po sebi ne garantuje kvalitet — bez odgovornosti, transparentnosti i sistemskog planiranja, finansijska sredstva se troše bez opipljivog rezultata.
